Trenerski i učiteljski poziv je dar, umjetnost i znanost.
Dar i talent koji posjeduješ da prenosiš znanje, da ga primaš, formuliraš i prilagodiš pojedincu, umjetnost u kreiranju programa sa sitnicama i iskustvom karakteriziranja pojedinca na osnovu psihološkog profila te znanstvenih činjenica koje moraš poštivati da bi osigurao adaptivne procese organizma na stimulus odnosno trening.

Na dosadašnjem putu sam upoznao i radio sa stotinama klijenata, vrhunskih sportaša, olimpijaca, javno popularnih osoba i rekreativaca.

Svaka od tih osoba ima svoju priču i razloge radi kojih počinje vježbati.
Svaka individua je pojedinac sa specifičnim zahtjevima, željama , karakteristikama.
Poslovica kaže da ljudi zrače, to je istina, od nekih oboliš a od drugih ozdraviš.

To je jedna velika istina u poslu u kojem si stalno okružen ljudima i u kojem tvoja osobna energija utječe na njihovu motivaciju i rad.

Ovo je priča o dvoje posebnih ljudi koje zrače svojom pozitivnošću, predanošću i mirnoćom.
Ljudima sa kojima sam u zadnjih 10 mjeseci proveo više vremena nego sa vlastitim djetetom.
Ljudima koji su doslovce iz poslovnih ureda i kompjutera obuli gojzerice i u 8 mjeseci se spremili i posjetili najviši vrh Afrike, najviši vrh Austrije,naučili penjati ferate, suočili se sa izazovima i strahovima, odradili na desetke uspona po našim planinama i zaljubili se u gore, prirodu i proces putovanja.

Davora sam upoznao prije par godina.
Mirni gospodin sa skoro 50 godina, šutljiv, na prvi pogled introvert.
Površno smo se upoznali dok je sam dolazio u teretanu i trenirao.
Neko vrijeme je analitički promatrao treninge i način na koji radim sa klijentima , u jednom trenutku mi je prišao i dogovorili smo suradnju.
Tako je krenuo naš put.
Praktički od nule, klasičan menadžerski i informatički posao pun stresa, rokova, pritiska uz manjak vremena za sebe uzelo je danak zdravlju .
Krenuli smo polako, trening po trening.

Osnovni obrasci, upoznavanje sa slobodnim utezima, bodyweight.
Zgib je bio cilj, nemoguća misija.
Napravili jedan, pa dva, pa dodali opterećenje.
Pa sklek, dipsovi , karike, učenje tehnike penjanja na uže.
Dodali smo i osnove olimpijskog dizanja, njegova analitičnost i inteligencija su faktor uspjeha na osnovu kojeg je pristupio procesu.
Osnovni cilj je bio zdravlje, smanjenje stresa i kao produkt funkcije poboljšanje estetske forme.

Nakon moje prošlogodišnje ekspedicije na Himalaje sa Vlajima i gosp.Stipom Božićem te priča koje sam im pričao na neki način su ljudi oko mene postali zaraženi tom pozitivnom energijom koju sam donio nakon povratka.

Dao sam prijedlog za uspon na Kilimanjaro slijedeće ljeto.

Nakon malo razmišljanja odluka je pala, krećemo u akciju.
Imamo 10 mjeseci za detaljnu pripremu.
Trebali smo uvesti novine u trening, poboljšati aerobnu bazu.
Protokoli hodanja na traci koje sam objasnio u blogovima po pola sata sa dizanjem nagiba i konstantnom brzinom, veslanje, bicikl su bili prva nadopuna.

Nakon toga smo krenuli u brda.
Prva Bikčevićeva je bila pakao, nekih 80 minuta.
Zasigurno su se postavljala pitanja, dali mogu, kako ću.
Ja sam stavio normu na 55 min do slijedećeg ljeta.
Znao sam da je to moguće i ostvarivo jer sam ja išao oko 46 min i to bez trčanja, teško za rekreativca ali ne i nemoguće.

Nakon nekog vremena u priču je ušla i Iva.
Klijentica koja je došla na preporuku oca i brata sa kojim radim.
Apsolutna kraljica, na prvi trening je došla doslovce u balerinkama, nikad se nije bavila sportom niti planinarstvom.
Svaki jači fizički napor je u startu bio muka.
Ali sam nekako intuitivno prepoznao da u njoj leži jedna avanturistička crta koja je tinjala, jedino je bilo bitno probuditi je i zacrtati cilj.

Iskreno ona je najveće otkriće koje sam doživio tijekom dosadašnje profesionalne karijere.
U principu potvrda koja je dokazana u znanosti, a koja govori u prilog da su žene izdržljivije, mentalno jače i otpornije na bol nego muškarci.
Ona je živi primjer toga.
Na usponima na Sljeme je zaostajala, jednostavno nije imalo dovoljno snage i brzine za jake dionice., međutim kako smo povećavali duljinu hoda na par sati i usporili tempo najnormalnije je izdržala sve.

Uspon na Grintovec, skoro 2700 mnv gdje smo krenuli sa 600mnv iz Kamniške Bistrice u jednome danu, 20km hoda i 4000 m uspona i silaska je izdržala skupa samnom.
To je bila mentalna provjera za Killy i prošla je.
Nakon toga sam znao da je fizički i mentalno spremna za sve.

U pripreme smo krenuli polako, svaki tjedan Sljeme.
Mijenjali staze, malo pomalo povećavali rute i duljinu.
Igrali se sa tempom hoda, opterećenjem u ruksacima, odlazili izvan Zagreba na duljinske ture.
Sve dok nismo došli do toga da u jednome danu napravimo 3 uspona na Sljeme po različitim stazama i napravimo visinsku razliku od 1500 mnv u jednome danu.
U tome procesu je sudjelovao i moj Vlado koji nema fcb ali je i on dio priče i ekipe, zajedno sa neponovljivim i jedinstvenim Tončijem.

Znao sam im pričati da smo stvorili krug u koji se teško ulazi ali kada uđeš ostaješ u njemu doživotno.
Prava ekipa, trebalo je upoznati staze, promatrati vremena i pratiti napredak svakoga, čak smo i radili na hendikep metodi, Iv bi krenula ranije pa bi je stizali.
Svaki put bi nagrada bila dobro druženje, kava, štrudla i smijeh na nekim od domova.

Kako je vrijeme prolazilo, dolazilo je do promjena u crtama ličnosti, puno više samopouzdanja, vjere u sebe i svoje mogućnosti, više nije bilo pitanja, samo se išlo i uživalo u svakome trenutku.

Ciljevi su se podizali, Risnjak, Bijele Stijene, Kamniške Alpe, Karavanke,ferate, Grossglockner neka su od mjesta koja smo posjetili i na koje nam je planina dopustila da sa nje pogledamo svijet.

Na kraju uspon na Kilimanjaro kao vrh jednog ciklusa.
Dogodine imamo još jedan cilj, najviši vrh Europe, Elbrus.

Odnos trener-klijent je davno prerastao u nešto drugo, iskreno i pravo prijateljstvo, poštovanje i povjerenje.
Povjerenje koje imaš prema čovjeku za kojeg znaš da ti neće ispustiti ruku koda te treba povući i koji će podijeliti sa tobom vodu i hranu u planini.
Koji će napraviti sve da se vratiš u komadu kući.
Takvi odnosi traju vječno, trenuci koje smo proživjeli na našim putovanjima su ostali duboko u nama i nitko nam ih ne može oduzeti.

Trenutak silaska sa vrha Afrike dok sam ih gledao u baznom kampu kako koračaju ruku pod ruku nikada neću izbrisati iz pamćenja.
Nakon 14 sati hoda i neprospavane noći, prašnjavi, prljavi, izmoreni,.
Davor poluslijep od vjetra i prašine, Iva ga vodi.
Teturaju..
Čekam ih i promatram.
Dolaze do mene, zagrljaj, čestitke i suza u očima..
Uspjeli su..

Razgovaramo, sliježemo dojmove.

I onda legendarna izjava :
“ Sada nakon ovog znam, da mogu sama roditi trojčeke u hladnom potoku sa hrđavim skalpelom !”

Mene je poznanstvo sa ovim ljudima inspiriralo da nastavim putem kojim koračam, nadam se da će i neke od pratitelja motivirati da se pokrenu i nađu iskru koja će ih probuditi i pokrenuti promjene.

Sa druge strane ovaj uspjeh mi je dao elana i potvrdu da program koji provodim ima efekta i da je provodljiv za grupe.

Ovo je i najava programa kojeg pokrećem najesen koji će imati za cilj povezivanje zdravog, funkcionalnog i održivog programa vježbanja skupa sa treningom na otvorenom boravkom u prirodi , planinarenjam i penjanjem.

Program će biti i dio priprema za uspon na Kilimanjaro i Elbrus slijedeće ljeto koje ću organizirati sa jednim od naših najboljih planinskih vodiča.

I na kraju mogu samo reći da je život uistinu tako lijep ako smo kao pojedinci spremni barem trenutak svoga dragocjenog vremena posvetiti jedan drugome i šutjeti.
Ako smo spremni učiti se razumjeti i poštivati.
Znati i razumjeti bez riječi..

Naučiti čekati ljubav i voljeti čekanje koje je ljepše od samog čina, veseliti se malim stvarima i svakodnevnim postignućima, koje se na prvi pogled čine banalnima a ne samo težiti za velikim stvarima i vrhovima na granicama postojanja.

Spoznati da možeš postići i ono što se čini beskrajno dalekim i nedostižnim samo ako budeš jednako beskrajno strpliv i znati se podrediti jednako beskrajnoj čežnji.