Elbrus, western summit 5642m, highest peak of Europe
Nakon priprema od skoro 6 mjeseci naša mala grupa kreće 19.6 na avanturu života.
Elbrus najviši vrh starog kontinenta 5641mnv.
U četvrtak 19.6 popodne vozimo prema Beogradu, okupljanje sa ostatkom tima i noćni let za Moskvu.
Drugi let za Mineralne Vode, oko 10 ujutro drugi dan smo gotovi sa avionima.
Tek kreće show program, lokalnim kombijem se vozimo prema Terskolu , našem krajnjem odredištu , odnosno početku uspona.
Tri sata vožnje kombijem za 180 km, doslovce slalom među kravama koje su na cesti.
Pomalo se uspinjemo i dolazimo na Kavkaz.
Sve je zeleno, okolne planine pod snijegom.
Samo da nam se dočepati kreveta.
Raspakiravanje stvari, kratki brifingza sutra i krevet.
Umorni kao psi.
21.6
Prvi dan aklimatizacije
Plan je dignuti se sa 2100 na 3400 mnv.
Iz Terskola krecemo u hiking od 8 sati.
Oko 20 km hoda, kroz šumu pa vodopade, prema Opservatoriju i na kraju do točke Piket 11.
Mjesto gdje su u 2 svjetskom ratu izginuli 11 mladića iz sovjetske armije.
Vrijeme nas je služilo dobro do zadnjih sat vremena, spustila se kiša i počeo vjetar.
Upravo ono po čemu je Elbrus najopasniji.
Ekstremna hladnoća i brze promjene vremena.
Svi smo sve odradili dobro, nema znakova visinske , sutra se dižemo na 3800mnv.
Vječni led i snijeg.
Od sutra vise nema klasične civilizacije kakvu je poznajemo.
22.6
Danas napuštamo hotel i krećemo u vječni snijeg
Dižemo se žićarom na 3850 mnv.
Sve stvari nosimo sa sobom, kompletna hrana, voda za 5-6 dana boravka u planini.
Izlazimo na postaju Garabaši, to je zadnja postaja žićare.
Opremu od 40 kg po čovjeku prebacujemo u kontejnere koji su udaljeni mozda 100 m.
Za tih 100 m, nam treba skoro 20 min .
Srce pod tim teretom i visinom radi kao ludo.
Svakih par koraka je kao sprint.
Smještaj stvari, odmor od 2 sata i krecemo iznad 4000 mnv.
Dižemo se do skloništa Prijut 11, kameni dom koji će nam biti baza slijedećih dana.
Ostajemo na 4050 mnv par sati i spuštamo se do Garabašija u kontejnere.
Za sada je sve ok, pijemo puno vode, pokušavamo jesti i najbitnije hodamo polako.
23.6
Nastavak aklimatizacije.
Prvo do Prijuta 11 cca 200 mnv, cekamo ostatak ekipe koja tovari stvari iz donjeg doma u “snježohod” do gornjeg kampa.
Nakon par sati odmora, dižemo se na 4500 mnv.
Vrijeme je za sada odlično, na povratku se u roku par minuta spustila magla i počeo snijeg.
Kavkaz, nepredvidljiv i divlji.
U jednom trenutku se ukazala Užba, jedan od vrhova Kavkaza koji izgleda kao Matterhorn, ali opasniji i hladniji.
24.6
Drugi dan aklimatizacije.
Noc provedena na 4000 mnv je prosla super, svi spavamo, normalno jedemo.
Tijelo se polako adaptira na visinu.
Današnji plan je da se dignemo na 5000 mnv.
Jutro nije bas obecavajuće.
Cijelu noć je padao snijeg, nekih 20 cm novog.
Nakon par sati hoda počinje nevrijeme, oblaci se skupljaju i snijeg je svuda oko nas.
Grmljavina negdje u pozadini.
Odjednom vidim na ljudima oko sebe iskre, pražnjenje elektriciteta.
Pečenje po glavi i vratu, kao da nas je netko ukopčao u strujni krug.
Momentalno se razdvajamo na 20 m razdaljine i počinje naglo spuštanje prema skloništu.
Doslovce spašavamo živu glavu, nema zaklona od groma, na čistini smo, naša tijela su savršeni vodič za oluje Kavkaza.
Dolazimo u sklonište na sigurno.
Nakon par sati sve se smirilo, apsolutna vedrina, oblaci su nestali i u daljini se ukazala Užba, divji Kavkaz u svojoj magičnoj ljepoti.
25.6
Dan odmora.
Danas preostaje samo čekati.
Nastojimo se odmoriti, čekirati opremu za završni uspon.
Sušimo stvari i gledamo prognozu.
Imamo jos 2 dana za svaki slučaj.
Vrijeme je otvoreno i povoljno do 12 sati sutra popodne.
Odluka je da krenemo oko 23 sata po noći.
Pokušavamo zaspati popodne, nervoza i strah se pomao uvukla u kosti.
Cijeli dan šećemo radi visinske, da ne dodje do tromboze.
Malo iznad našeg skloništa je jedna stijena sa nestalima i poginulima na Elbrusu.
Iskreno nije mi svejedno.
Ekipu sam na neki način nagovorio da me prati u pokušajima posjete svih 7 summita.
Cijelo vrijeme se preispitujem dali smo dobro odradili pripreme, koliko smo zaista mentalno jaki da ispenjemo summit.
Pada noć.
Još par sati do polaska.
Sveje spremno.
Na silu jedem i pijem još par litara vode.
U ruksaku su spremni gelovi i barovi od Damira, Proteini.si.
Ujutro sam popio i zadnju macu.
To je to.
Polazak točno u 11 ispred skloništa.
Navlačimo dereze, cepin u ruksaku, čeone lampe i krećemo.
25/26.5
Summit day
Krenuli smo polako.
Kao zmija naša kolona se lagano uspinje uzbrdo.
Krećemo sa 4000 mnv, cilj nam je doći na 5642 mnv u roku 10-12 sati.
Hladno je.
Sve što imam sam navukao na sebe.
Vani je oko -15 c.
Najbitnije je ne stati.
Male pauze od par minuta za vodu i gel i to je to.
Samo pratim korak partnera ispred sebe.
To nisu koraci , to je zaista samo lagano micanje.
Par koraka ubrzaš puls kreće u nebo.
Prošlo je par sati, zora sviće, tek smo negdje na pola puta.
Vadim mobitel i malo snimam.
Stavio sam ga u čarapu skupa sa vodom.
Vanjska mi je termosica zamrznuta, spao sam samo na 1,5 litara vode ako ne zatopli.
Malo me to brine.
Trebam piti stalno, tijelo traži, iako se ne znojiš tijelo kroz dah gubi tekučinu i treba se hidrirati.
Sve je ok, komuniciram sa ostatkom tima, pogled prema podu i samo kimanje da sve ide dobro.
Svako od nas je sa svojim mislima i demonima.
Preispitivanje odluke o dolasku.
Motivi koji nas ganjanju u ovu divljinu i surovost.
Nije lako, jednostavno u jednom trenu gubiš poimanje vremena.
Postoji samo sada.
Svako preispitivanje koliko još ima je pogubno.
Samo korak po korak.
Prošlo je već 10 sati.
Duboki snijeg posvuda oko nas.
Napravili smo stazicu koja će ostalima dobro doći.
Nalazimo se na sedlu, 5350 mnv.
Zadnji uspon, jos kojih 300 mnv za kojih nam treba skoro 2 sata.
Nikad kraja, jedna uzbrdica, pa druga, ne vidi se vrh.
Nakon sat vremena odjednom se ukazuje naš cilj.
Zapadni Elbrus.
Još malo.
Vrijeme se opet počinje mijenjati, gromovi na par kilometara oko nas.
Iz vedrine se u roku par minuta počinje sve zatvarati i crniti.
Dali se vraćati ili ubrzati, stići do summita i brzo nazad.
Nema nazad, ne sada, zadnjim atomima dolazimo na vrh.
Totalno pražnjenje, emocionalno se raspadam.
Gledam Ivu kako dolazi, Vladu, Davora, Ivana.
Plačem kao dijete.
Svi smo na vrhu.
Stojimo na krovu Europe, to je naš mali trenutak.
Za ovo smo se pripremali mjesecima.
Alpe, tečaj visokogoraca kod Franje.
Kilometri Sljemena, bicikla, teretane.
A sve se svodi samo na jedan tren.
Kao team smo ispenjali, kao team smo trenirali.
Poanta je u ljubavi , ljubavi koju imamo prema planinama, ljubavi koju gajimo međusobno, povjerenju i ljudskosti.
Samo šutim i plačem.
Nemam riječi da opišem taj trenutak.
"Šutnja je itekako imanentnija ljubavi od govora. Kako ljubav razvija neki šutljivi jezik jer između dvoje ljudi koji se razumiju jako dobro ne treba zapravo puno riječi. Baš suprotno, riječima se nekada može ubiti emocija jer smo ju izgovorili.
Emocija je kroz čin artikulacije uspješno izašla van i dogodilo se to da je ne posjedujemo više u sebi, kao što je posjedujemo dok ne izgovaramo ljubavne riječi i ne razmećemo se ljubavnim izjavama. Možda je to ta prirodna ušutkanost ljubavi."
Ovo je jedina istina koja nas povezuje.
Ljubav...
Povratak nazad, jurimo prema dole.
Magla se diže i jedini orjentir su nam zastavice.
Vodim ekipu dole, malo me hvata visinska zbog nedostatka vode.
Što prije na sigurno.
Vrh je samo pola puta, utakmica nije gotova, samo prvo poluvrijeme.
Teturamo jos 4 sata.
U 16 sati smo svi u skloništu.
17 sati hoda, cijela ekipa je na broju, to je to.
Većina samo liježe po daskama, ulaze u vreće i spavaju.
Previše sam uzbuđen, nema šanse zaspat.
Pada noć, tišina u skloništu, ja budan, nikako zaspati.
Sve mi se samo vrti po glavi, cijela priča, uspon, pripreme.
Zaspao na par sati.
Ujutro se dižemo pakiramo i spuštamo u Terskol.
27-28.6
Odmor u Terskolu.
Nevjerojatno ali na 2000 mnv osjećam glavobolju.
Pokušavam odmoriti i malo se pribrati.
Cijeli dan je čilanje, zajednički ručak i javljanje najbližima da smo dobro.
Ujutro krećemo nazad doma.
Na putu prvo idemo posjetiti kanjon Čegem, istinski divlji Kavkaz, pa kupanje u Mineralnim Vodama u sumpornim izvorima.
Let za Moskvu, pa Beograd pa vožnja prema Zagrebu.
Mrtav sam, spavam na aerodromu na karimatu da malo skupim snage za sigurnu vožnju doma.
Povratak kući od 36 sati, dolazimo u Zagreb.
Dom, topli krevet, tuš i toplotni udar od 50 stupnjeva razlike.
Zahvalnost na povratku, zahvalnost planini što nas je pustila u svoja njedra.
Zahvalnost na svakom danu, trenutku i slavljenje života.
Put se nastavlja...
https://akopa.hr/blog/189-prica-sa-kavkaza#sigProIdd9347c9661
