Sve što pišem pokušavam na neki način ukomponirati u prizmu znanstvenog, osobnog i empirijskog iskustva.
Zadnji blog je bio vezan za pripreme koje su bile vezane uz ekspediciju na Himalaje.

Vratio sam se sa nekim stvarima potvrđenim i nekim novo otkrivenim.
Pisao sam da sam još prije par mjeseci dosta drastično promjenio moj stil prehrane, prvenstveno zbog zdravstvenih razloga a potom i zbog specifične situacije koja mi je slijedila u budućnosti.

Ekspedicija u trajanju od 14 dana po Himalajama je zahtijevala dosta dobro nutritivno planiranje obroka sa obzirom na energetske potrebe organizma i dostupne namirnice koje su bile u konačištima.
Trebate biti svjesni da osnovno gorivo koje se koristi za niskoenergetsku i dugotrajnu aktivnost je MAST.
Tako je i moja prehrana bila temeljena prvenstveno na masti.
Masti imaju najveću kalorijsku vrijednost, lagano se transportiraju i zauzimaju relativno malo mjesta, odnosno mali volumen što je zaista bitno prilikom nošenja.

Namirnice koje sam nosio sa sobom su bile domaća granola, napravljena od orašastih plodova , kakaa, kokosobog masla, domaće proteinske pločice od orašastih plodova, kokosa i wheya, weiderove visoko proteinske pločice, pršut, špek, kikiriki maslac, tuna u maslinovom ulju.
Detaljnu pripremu i recepte ću naknadno napisati.

Cijelim putem jedina hrana koja se u konačištima nudila je bila varijanta riže i krumpira, odnosno škrob.
Proteina i dobrih masti niti u tragovima, sa jedne strane logično jer mogućnost dostave hrane osim ljudskim nošenjem ili helikopterom ne postoji.
Takođe sam već u privatnom blogu napisao priču o Svetim planinama, Himalajama, gdje ljudska niti životinjska krv ne smije biti prolivena.

U svakom slučaju namirnice koje sam ponio su se pokazale kao pun pogodak, u principu sam imao samo 2 obroka dnevno.

Jutro sam počinjao samo sa šakom orašastih plodova i jako puno tekučine, tekučina je osnova prilikom penjanja na visokim planinama jer tijelo jako brzo dehidrira iako se ne znoji nego putem samog dubokog disanja gubi tekučinu.
Za ručak sam jeo kombinaciju granole, tune, malo špeka ili proteinski bar , a za večeru uzeo nešto malo ugljikohidrata koji su bili dostupni u kombinaciji sa proteinima.
Jedna stvar koja mi je užasno nedostajala je svježe povrće koje ću slijedeći put probati ponijeti u dehidriranom obliku jer vlakna zaista dugoročno mogu nedostajati.

Moj subjektivni osjećaj takvog oblika prehrane je bio fenomenalan, puno energije, bez hipoglikemije, nikakvih energetskih padova.
Kako se visina povećavala tako se i sam apetit smanjivao , tijelo je trebalo isključivo tekućinu, kao da je znalo da hematokrit postaje sve gušći i da se krv polako pretvara u puding.

Što se tiće samog energetskog dijela vezano uz fizičke performanse, cardio output trening koji sam provodio i opisao je bio dostatan.
Imao sam dobru specifičnu izdržljivost u nogama, dosta kisika koji se mogao transportirati u periferiju.
Apsolutno nikakve mišićne upale, koje sam još i malo prevenirao sa dosta magnezija kojeg sam pio prije spavanja.

Prve simptome visinske bolesti sam osjetio na granici od 5000 m, prvenstveno u vidu jake glavobolje i pijanstva.
Teško je čovjeku koji tu visinu nije osjetio opisati taj osjećaj, pogotovo tijekom spavanja.Napadaji panike, pokušaj udisaja, a kisika nema.
Jako puno su mi pomogle vježbe disanja koje provodim kao dnevnu rutinu za aktivaciju parasimpatikusa i tjelesno opuštanje.
Tri do pet minuta dubokog dijafragmatičkog disanja sa jakim ekspirijom mi je zaista pomoglo da se organizam donekle smiri i opskrbi sa kisikom.

Trebate biti svjesni da je na površini mora parcijalni tlak kisika 1 bar, na 5000 m, 0.5 bara, dakle sa visinom parcijalni tlak pada.
Tijelo se može adaptirati do granice od 7000 m , nakon toga nastupa otkaz organa i smrt.
Tijekom uspona već prilikom 2500 m su počela upozorenja o opasnostima visinske bolesti.
Postoje određeni protokoli na koji način se tijelo adaptira koje mi je g.Božić detaljno objasnio i potvrdio koji se temelje na osnovi “ climb high, sleep low”.

Neka od pravila za uspon na visoke planine su slijedeća:

-naučite sve o nižim planinama
-u planine se ne ide sam
-jako dobro upoznajte svoje patrnere, na ljudskoj i iskustvenoj strani
-opremite se ne najbolje što možete, nego najbolje što postoji
-uspjeh ovisi o psihičkoj i fizičkoj pripremljenosti
-dolazak na vrh je samo pola puta
-odustani dok još možeš, odnosno ne povodi se sa egom
-poštuj prirodu i njene zakonitosti, planine neće nigdje pobjeći i dalje te čekaju
-u visokim planinama je teško dostupan internet ali isto tako internetom ne možete doći u visoke planine :)))

Sa obzirom da sam bio dio istraživanja , čim sam se vratio ponovno sam izvadio krv.
Rezultati su bili fenomenalni, testosteron se dignuo skoro za 20 posto, DHEA koja je bila granična vjerojatno zbog teškog treninga se povećala skoro 300 %..
Trigliceridi i kolesterol također kao kod djeteta bez obzira na velike količine masti.

Subjektivan osjećaj nakon spuštanja na morsku razinu je najbolje opisati kao “ get high”.
Unutar prvih 12 sati čim sam sletio zbog jet lega nisam mogao spavati pa sam već u ranu zoru otišao u gym.
Protokol na biciklu u kojem imam za zadatak unutar 20 min napraviti preko 10 km sa varijabilnim opterećenjem i max pulsom od 130 otk/min sam napravio tako da sam odradio 11.5 km na pulsu 125 ….
Nevjerojatan osjećaj….
Apsolutno nikakav umor…

Jedna stvar koja me putem fascinirala su nosači.
Jednostavno je nevjerojatna ljudska prilagodba na zahtjeve koje treba odraditi.
Ljudi od 60-70 kg, nose 6-8 sati svoju težinu bez ikakvog problema, jedan obrok dnevno, naočigled mišićna masa ne postoji..
Jesu li su funkcionalni ??
Dali rade farmer carry?
Dali je hod osnovna aktivnost ?
Jesu li sposobniji od mene?

DA…

Definitivno su mi dali povod za daljnje razmišljanje, istraživanje i živi primjer u kakvim dogmama živimo.
Jedan od slijedećih blogova će biti posvećen i tom fenomenu...